четвртак, 21. септембар 2017.

Novi konkurs za nove nade: MLADI DOLAZE

 

Projekat „Mladi dolaze“ pri Udruženju književnika Srbije raspisuje
KNJIŽEVNI KONKURS
za autore do trideset pet godina starosti, koji pišu na srpskom jeziku

Jednu pesmu do 28 redova ili jednu priču do 16 redova (Times New Roman, 12 pt)  kao i kratku biografiju, potrebno je poslati elektronskom poštom (u subjectu ime autora i naziv pesme ili priče) na e-mail onikojidolaze@gmail.com

Svaki autor čiji rad bude objavljen, dobiće besplatan primerak zbornika na promociji.
Tri najuspešnija autora će biti posebno istaknuta.
Radove slati najkasnije do 15.10. 2017. godine.

Konkurs finansira grad Beograd


Slobodan Ivkov: Intimno ponašanje



SLOBODAN IVKOV, 10., 14. septembar 2017.

Intimno ponašanje

Dezmond Moris: "Intimno ponašanje", izdavači beogradska Radionica SIC 1990. i niški Zograf 2005.

Nekako ispada da svakih četvrt veka ova neobična knjiga iznenada volšebno vaskrsava u Srbiji. Videćemo da za to odista ima dobrih razloga! Nadamo se samo da na sledeće izdanje nećemo morati da čekamo čak do 2030.
Sad', da li je svojevrsni etički oksimoron stručno pisati o nečemu javno, raspredati o tome i na sva zvona obznanjivati šta smo tako dumajući dokonali, kada je to još u naslovu okarakterisano kao intimno, bilo bi samo po sebi zanimljiva tema - da nema još sočnijih povoda.
Sadržaj? Poneki autori, pogotovo kompjuterskih priručnika, naslove poglavlja umeju da zakukulje i zamumulje, pa kada tražite u Sadržaju ono što vam je praktično potrebno, po autorovom nazivu glave ne možete ni da naslutite šta je njena tema.
No, bato, ovde nema dvoumica!
Kao i u samom osnovnom tekstu, Dezmond Moris (Desmond Morris), koji je svetski poznat po svojoj knjizi "Goli majmun", ali i "Otkrivanju čoveka", te delima o životinjama (na primer, o mački), kojima, pa čak i u svojoj autobiografiji, povlači manje ili više suptilnu paralelu između životinja i ljudi (ponekad doslovnu i otvorenu - ponekad alegorijsku), jasan je toliko da još u vreme nastanka 1970/71. nije mogao da bude eksplicitniji: "Koreni intime", "Pozivi na seksualnu intimnost", pa onda, normalno - "Seksualna intimnost". Potom se sve širi i kontekstualizuje u "Socijalnu intimu", da bi se naglo suzilo, što na "Specijalizovanu intimnost" - što na oblast supstitucije, na "Zamene za intimnost". To ide sve do razmatranja "Intime s objektom" (oho-ho!), "Samo-intimnosti" i "Povratka intimnosti". Na kraju je i korisna Bibliografija, s popisom referentnih dela na engleskom, od Darvinovog iz 1873. do Hajmovog iz 1971. Nažalost, nema novijih naslova!
"Posao policajca nije da dodiruje ljude, ali je njemu dopušteno da to čini sa mnogo više slobode nego drugima", pored ostalog lucidno zapaža Dezmond. "Za većinu ljudskih bića maksimum privlačnosti dojki biće u času kada te dve polulopte dostignu svoju najpotpuniju isturenost pre nego što postanu tako velike da počnu sa padom nadole. To i objašnjava dilemu fotografa Playboya-a...", veli ovaj marljivi i pedantni izučavalac, pa dodaje: "svaka žena bi trebalo da razvije svoj sopstveni masturbatorski stil, i da je važno odvojiti više sati sedmično kako bi novi responzivni šablon postao stabilan".
Ima tu i vazda drugih refleksija i iznenađujuće korisnih uputstava...
A naš čestiti, odocneli narodni prosvetitelj čika Vasa Pelagić zadržao se na instrukcijama tipa: "Na putu treba malo jesti i puno paziti da ne nazebeš"! E, moj Vaso...
Eto dokle je to tvoje prosvetiteljstvo doguralo!
Usput, triput pogađajte zašto se, u stvari, "učenicima i vojnicima često naređuje da vade ruke iz džepova"!
Pa, onda "mehanička intimnost", pa "telo prosečne ženke čovekove vrste sadrži 28 odsto masnoće, a prosečnog mužjaka samo 15", pa zašto neki stariji muškarci "naginju ka ćelavosti više , a neki manje" (prosto sam posle Morisovog dubioznog objašnjenja poželeo da sam ćelav, ne samo do glave, već i svud po telu!!), pa drž - pa ne daj! Amo - tamo, gore - dole, levo - desno, valja ovako - ne valja onako... Bolje triput nego dvaput... Idi mi - dođi mi!
Obaška što akribični teoretičar naučnički nemilosrdno navodi nužne i dovoljne, ali i poželjne mere u ovom smislu važnih ženskih i muških organa i drugih njihovih atributa (grudi, struk, zadnjica... i sve tome srodno) za, je li, njihove moguće valjane interakcije u cilju produženja vrste. Bogu hvala, dužine i širine su u centimetrima, a ne inčima iako je pisac Englez, pa se manjim ciframa ne udara mnogo na mušku sujetu i samopouzdanje neupućenih u postojeće merne sisteme...     
E sad, ima li išta prirodnije nego da se studenti bave ovom temom?! Ergo, beogradski Studentski izdavački centar (SIC) joj se zdušno posvetio 1990. Treba li naglašavati i da je izdanje planulo?! Doduše, na svu sreću, ne kao mnoga druge studentske publikacije koje su do tada bile cenzurisane, isečene na froncle i, nekad spaljene u komunalnoj toplani - nekad su ih pragmatičniji dušebrižnici hladnijih glava reciklirali. Tek da se hartija ne baca i da se prašume sačuvaju! A šta se stvarno događa u tim prašumama, pogotovo onima koje se krčenjem pretvaraju u Brazilije i slične otuđene metropole - to već nije u nadležnosti cenzure!  
Ali - ne lezi vraže - i vazda duhovne hrane, dubokih uvida i samospoznaje željne Nišlije ovo delo su otkrile posle 25 godina! Na svu sreću, u odličnom prevodu, profesionalno i životno još iskusnijih osoba (Anđelka Cvijić i Zlata Kijurina), koje su svoj prevod u međuvremenu još i malo doterale.
Najiskrenije, ovo je knjiga nastala pre skoro pola veka, ali nas i sada nemilosrdno, a objektivno, suočava sa nama samima. Šalu na stranu, njoj ni danas nema mnogo šta da se doda. Uostalom, oba izdanja su, bez obzira na razmak, u osnovi potpuno identična.
I tako, mi, vapijući glasovi u sve većoj pustinji alijenacije oko nas, plediramo za hitno reizdavanje jedne očigledno ultimativne knjige za ovu temu!

Slobodan Ivkov

Slobodan Ivkov: Oružje od Rusa



SLOBODAN IVKOV, 1-2. april 2017.

Oružje od Rusa

Bukvar, izdavač: partizani na položaju, Fruška Gora / Beograd, 1943/44.

SEDAM MILIONA EVRA je godišnja zarada samo jednog, nije važno kojeg od 79 srpskih izdavača udžbenika iz 2016. Za najvećim privatnim kaska, i sa tek bednih 4,9 miliona evra strašnu muku muči i zlopati se jadni beogradski "Zavod za udžbenike", kojeg svi (ne)upućeni sažaljevaju.
Podsetimo, to je do uvođenja privatne konkurencije bila tek jedna od nekoliko državnih kuća koje su se u Srbiji, kaobajagi grcajući od finansijskih briga, bavile ovim odgovornim i nezahvalnim poslom. Kao, na granici isplativosti!
Neko, gotovo da smo sigurni da je taj spletkaroš izvan Zavoda (a i zašto bi bilo drugačije?!), protura zloslutne glasove kako je taj izdavač trenutno na kolenima, da ga valja privatizovati, prodati što pre nekom strancu ili investicionom fondu sa Kajmanskih ostrva, kao i druge nepotrebne srpske balaste, Telekom, Elektroditribuciju i zemljište u Vojvodini - samo da ne mislimo i nepotrebno glavu lupamo.
Radnike smo već prodali!
Seljaci ionako nemaju ama baš nikakvu cenu.
Inteligencija više i ne postoji! Ma šta god da smatramo da je inteligencija, kako su komunisti imenovali intelektualce i sve druge obrazovane, sve koji ne spadaju u proletere, radništvo i seljaštvo. Uostalom i enteligenciju su ti ideolozi i inženjeri ljudskih duša delili na poštenu i onu drugu, ali - hvala bogu, proleteše i ti proleteri!
Elem, daj samo da se sad i što brže spasemo muka i briga, dažda, pokore i propasti, te da se konačno odlepimo od dna i mulja! Bogu dragom se molimo, valjda će se posle izbora (koji god da nam slede, a neminovno nam nekakvi slede) naći naš mudri spasilac, čestiti domaćin sa nekom fakultetskom diplomicom, da nekog glupog i naivnog stranca (na primer, iscerene Kineze, koji su trgovinu i izmislili pre ihaj-haj hiljada godina ili Arape, koji su u civilizaciju uveli pregovaranje i cenjkanje!) mangupski prevari i da mu iz nekog našeg šljivaka između dva pečenja rakije uvali te neizlečive dubioze!
Navedena, nenaštimovana crkavica, cifra 4,9 miliona evrića bedne dobiti od proizvodnje udžbenika neodoljivo liči na one pekarske cene (i zarade) od 49,999 dinara - da niko ne pomisli, ne daj bože, kako je tu reč o piroški od 50 dinara, jer mogli bi neki dokoličari da postave i nepotrebna pitanja...
Istini budi rečeno, od ovih osamdesetak srpskih izdavača učila za par stotina hiljada učenika i studenata, tek njih 12 ima jedan ili par odobrenih udžbenika, ostalih 67 krckaju 3 miliona evra - manje ili više.
Mučenici!
Najiskrenije, ne znam ni zašto se onda bave ovim poslićima...
To je bar zvanično!
Tiraži, tiraščići, cene i korišćenje knjiga i knjižica, i potražnja za njima, zavisi od toga da li izdavači nađu, je li, kako bih to delikatno rekao, zadovoljevajući pristup pojedinim nastavnicima po školama.
Dakle, kako se snađu!
Jer, moralno strogi i etički beskompromisni nastavnici, nije šala, osnaženi bremenom nove odgovornosti, sada na gram biraju iz koje knjige će im đaci naukovati! Cene i merkaju ponudu! Oko njih izdavači samo obleću! Ponuda udžbenika nesaglediva, a upravo je srazmerna potražnja za papirnom galanterijom, među kojom, o čuda, prednjače plave koverte, a ne sveske, zarezači, gumice i peronice!
A i šta je to drugačije od lekara koji nama pacijentima, zavisi kod kojeg odete, ali im je metod isti, preporučuju nepojamno različito naslovljene, potrebne ili nepotrebne lekove bezbrojnih farmaceutskih kuća, kompanija koje imaju najbolji pristup lekarskoj struci, zakletim hipokratovcima, Eskulapovim uzdanicima i učesnicima simpozijuma na koje ih o svom trošku šalju ti isti "apotekari"?!
Da nam se lekari još više usavrše!
A i što bi te dve oblasti društvenog života (i smrti!) bile različite u ovako sjajno uređenoj državi, kojoj je moralna vertikala glavni orijentir, a prosveta i zdravstvo prve brige?!
A objektivni kvalitet tih neizbrojivih učila?
Mislim, da li je, s obzirom na opisani i nagovešteni diskurs, međusobna razlika knjiga velika?
Elem, ako vas put, kao i potpisnika ovih redova, profesionalno navede do beskrajnih podruma i laguma Narodne biblioteke Srbije, gde se sve što je odštampano, pa i udžbenici, od pamtiveka čuvaju, te se onda udubite u materiju - steći ćete jasnu sliku i lako izvršiti poređenja.
Na primer, ono što je nekada bilo sramota, to da isti udžbenik jednog izdavača, blago rečeno, liči na nastavnim programom isto naslovljenu knjigu drugog - danas je imperativ. Bestidno su prepisivani primeri nastavnih jedinica!
Ilustracije očajnih crtača bez duha, angažovanih samo zato što su rođaci, ovakva ili onakva braća, deca prijatelja, partijskih kolega, poslovnih partnera ili, jednostavno, samo zbog toga što su nesrazmerno jeftiniji od dobrih umetnika, pri čemu se takvi mučenici najverovatnije u korist firme i odriču svojih autorskih prava zanavek - gotovo da su pravilo.
Negativna selekcija mnogih alavih, sitnosopstveničkih izdavača gotovo je satrla stilski originalne i kvalitetne ilustratore. Tek nekoliko kuća neguje odista vrhunsku vizuelizaciju!
Kako je to nekada bilo?
Ne kažemo da je idealno stanje kada svaka od današnjih samostalnih država, onda republika, ima samo 1-2 izdavača (pomenuti Zavod u Srbiji, pa istoimeni u Sarajevu, pa "Školska knjiga" u Zagrebu...), ali u vreme SFRJ je sve ovo navedeno "preslikavanje" bilo nezamislivo.
Ondašnja studioznost i samosvojnost jugoslovenskih izdavača bila je, većini od ovih 80 aktuelnih srpskih - na nezamislivom nivou.
Zakon o preduzećima donet 1990. nagoveštavao je procvat, a u ovoj primitivnoj sredini doveo je do sunovrata!
Margaritas ante porcos!
U jednom unikatnom izdanju iz najdubljeg budžaka Narodne biblioteke Srbije, iz posebno paženih fondova, vidi se da su se čak i partizani na položaju, na primer 1944. na Fruškoj Gori, za vreme rata, bez ikakvih sredstava trudili da naprave originalne bukvare i da se razlikuju.
Pišući i crtajući olovkama i kucajući sa, posle krvavih bitaka od Nemaca mukotrpno zaplenjenim pisaćim mašinama po otetim matricama istog porekla, a potom pričvršćujući ih na valjke, umazani crnom razlivajućom bojom, ručno po šumama i gorama vrteći geštetner i, dok su meci i đulad fijukali oko njih, umnožavajući originalno osmišljene lekcije list po list - težili su autentičnosti!
Listove su heftali, pa pravili učila!
Koliko mi je poznato, na ovaj Bukvar je u poslednjih 70 i kusur godina pažnju skrenuo samo književnik Zdravko Krstanović u odličnoj knjizi indikativnog naslova "Buvljak". Svi drugi su ga zaboravili!
Dobro, jeste, "nove topove dali su nam Rusi" i "sejo, sastali smo se sa Sovjetima", jeste "tamo tata i mama" dižu brod u vazduh i potapaju ga, a onamo je Lenjin uz NJušku, ali, brate - bar se zna čija je to pedagoška knjiga i u koje vreme je nastala!
Duh vremena, bajo!
Naša aktuelna srpska udžbenička bezličnost i amorfna pedagoška masa je takođe odraz duha vremena, ali, nažalost i - genius loci! Endemska!
Ne tvrdim da sada odmah treba da pišemo nove bukvare u kojima bi se o slovu A učilo po ruskim izraubovanim Avionima koje smo nedavno navodno dobili, samo što još nisu stigli (dobro, platićemo ih 180 miliona dolara, pa Rusi i ne moraju mnogo da žure...) ili o slovu T po Tenkovima T-72 iz 1972. godine koji će nam 2017. navodno doći sa iste strane, ali...
Hm, nešto mislim, u ono vreme Rusi su nam davali nove topove, a sada....
Valjalo bi to odvagati, razmotriti i kontekstualizovati...
No, to je neka druga, nepedagoška tema!
Slobodan Ivkov