SLOBODAN IVKOV, 25., 30.. mart, 2. april 2017.
TERAJ KERA
Sonja Bajandićeva Jovanović:
"Teraj kera, lutko moja bela", Dnevnik, Novi Sad, 2011.
ZBIRKA
VOJVOĐANSKIH BEĆARACA! - mogao bi da pomisli brzopleti ili površni potencijalni
kupac, kada bi u knjižari uzeo ovu knjigu, na čijoj naslovnoj strani je, usred
svog posla, tamburaš-primaš za zadenutim novcima
međ' žicama, s onim poslovično amorfnim paorskim šeširom na glavi i belom
uštirkanom košuljom sa zasukanim rukavima za njivu, te sa prslukom koji, usput,
ničemu drugom i ne služi osim da spreči tu košulju da landara unaokolo... Ručni
sat je isturen u prvi plan, tek "da se zna čija je kuća masna"!
Široke gaće i gumeni opanci se, istina, ne vide na sliki, ali su sigurno tu, samo ji
prekriva klasalo žito pred kosidbu... O, kako bi se grdno prevario takav
čitalac, koji o knjizi sudi samo po koricama i naslovu "Teraj kera lutko
moja bela", a ne obraća pažnju šta piše sitnijim slovima u podnaslovu: "Vojvođanski rečnik"! Hajd'
sad' na stranu što je naslov tek pola izreke kojom Lala preklinje Sosu, koju je
nekako s mukom nagovorio da se odvoje od žetelaca negde među stogove
kukuruzovine, al' se ona tamo ipak posle nećka ("Ijuft, bećaru
jedan!" i "Ku'š ti to sašnjim?"), mučeći ga ženskim sredstvima,
možda i tvrdeći pazar: "Teraj
kera, lutko moja bela, teraj kera kad si započela!" Dakle, uprkos tome što
ga autorka, inače biolog po obrazovanju, karakteriše kao rečnik, ovo je, osim
što je zbirka lokalnog argoa (sa sintagmama) i kompletne frazeologije, ujedno i
pojmovnik, pa i leksikon, a bo'me, i nekakav začetak vojvođanskog "Crvenog
bana" ("A što sedim - što gaće ne drešim?!"). Uz pomoć 3.105
reči, izreka, poslovica ("Od čeg' sit - od tog i deb'o!"), uzvika i
koječega još iz knjige, pored ostalog, konačno saznajemo kakvo je to
"suškovo vino", ko su "četvrtari", šta je to
"čerez", "mišlinger", "tantuz",
"izlenirano", "opaklija",
"cajg", "negleduš", "firciger",
"calkelner", "supnitof", "bundala",
"najkvirc", "melšpajz", "ladla",
"garantol", "gajdaška prdaljka", "ajzliban",
"laboška", "aldumašče", potom i, da prostite,
"kurisanje" (al' samo diskretno, moliću fino, "u pola
glasa" nagovešteno uz stavku "ašikovanje"...). Ima tu i običnih
izreka kao što su "Lenj konj duže kasa" ili "Naš'o si crkvu di'š
se bogu moliti!", ali i onih koje bi mogle da budu politički nekorektne
jer izražavaju netrpeljivost jednih, zapadnih lala prema drugim, istočnim
lalama: "Iz Banata u Bačku,
samo je sunce dobro što dolazi". I tako, predački geni mi proradili, pa sa
zaprepašćenjem primećujem da u knjizi nema "čekljuna",
"tagloa", "gloncije", "žiradeka" i nekih drugih
svakodnevnih, nezaobilaznih reči iz mog rodnog kraja. Nema ni
uzvika"Bunarić ti maaaamin...!", sad psovke ili kletve, kako kada i
već prema prilici, a ponajviše izvikivanih od (kada bi nas ugledali) vlasnika
njiva sa kojih smo brali mlade kukuruze za pečenje u nekoj jamuri, ili od
strane gazda voćnjaka i drvoreda iz kojih smo krali trešnje, poluzelene
kajsije, šljive... Zabrinjavajuće! Šalu na stranu, ne znam za pandan ovakvoj
knjizi, a u svakom slučaju je nesvakidašnji, svake hvale vredan doprinos
srpskom, ne samo lingvističkom nasleđu.
Slobodan Ivkov
Нема коментара:
Постави коментар