недеља, 23. април 2017.

Slobodan Ivkov: Student - 80 godina

DEO REDAKCIJE "STUDENTA" SA GOSTIMA, GERILCIMA IZ SAN SALVADORA (oko 20-25. februara 1980. godine, Balkanska ulica br. 4  


1. Stevo Batić, sekretar redakcije 2. Rade Marković, ilustrator i stripar 3. Slobodan Ivkov, tehnički i grafički urednik 4. Ana Gvadalupe Martines (Ana Geriljera), komandant salvadorskih gerilaca 5. Vladan Đorđević, glavni i odgovorni urednik 6. Zoran Petrović (Piroćanac), član uredništva 7. ? 8. Huan Ramon Medrano, gerilac, član glavnog revolucionarnog štaba 9. Fransisko Maltodano, gerilac, jedan od komandanata 10. Vladan S. Živojnov (danas: Vladan Mijatović Živojnov), član uredništva 11. Dragan Havzijević, saputnik Zorana Petrovića Piroćanca, koorganizator dolaska gerilaca i koautor tekstova o njima 12. Milorad B. Pavlović (Miša), član uredništva 13. ?



NAPOMENE Slobodana Ivkova, 28. mart 2017.: 1. Fotografija je načinjena u prvoj sobi, odmah do ulaza, ako se dobro sećam između 20. i 25. februara (tekst o gostima gerilcima objavljen je 27. februara). Ovo je samo deo redakcije. Neki su ostali u drugoj prostoriji, a neki su žurno otišli pre fotografisanja. Toga se sećam. Tada me je čudilo - kasnije više nije. Možda su se plašili da bi im škodilo u karijerama. Kako god... 2. Dvojica na fotografiji su mi ostali neidentifikovani (7 i 13). Oni su, je li, za razliku od nekih - hteli da se fotografišu. Ukoliko ih se neko seća, odnosno zna ko su, neka pomogne u identifikaciji. Ma, mi smo bili otvorena redakcija, svraćalo se naveliko, radili smo celo popodne u nedelju i noć do jutra u 6h u ponedeljak, kada počinje da radi štamparija "Glas" u Vlajkovićevoj 8 (prikupljali smo nedeljom tekstove, ilustratori ih ilustrovali, fotografi fotografisali šta i koga je trebalo, slali smo šlajfne u štampariju na slaganje i otiskivanje šifova za špigliranje a fotose i crteže na kliširanje), a onda opet tako - noć utorak na sredu (špigliranje i prikupljanje ostatka tekstova), kada bi bez odmora u 6h ujutro opet sa špiglovima odlazili u "Glas", stajali pred zgradom dok portir šljakerima i nama ne otkluča ulazna vrata, i najčešće ceo dan provodili na prelomu, sve dok se ne bi odobrilo za štampu, i to na nekom čudovištu od nemačke rotacione mašine iz 1926. godine koje se nalazilo u suterenu. Posle uključivanja mašine i pokretanja valjaka tresla se cela zgrada. Niko nikoga ne bi ni čuo ni razumeo, i pored neprestanog urlanja i gestikulisanja. Nije čudo što su tu za stalno zapošljavali gluvoneme osobe! Povremeno smo masivnu skalameriju isključivali da malo da'nemo dušom i dogovorimo se šta dalje. Dobio sam čast da par puta pritisnem jedno veliko žuto dugme, posle čega bi lagano, pa sve brže počinjao armagedon, bacala se probna makulatura, štelovale boje.... Kada sam u maju 1980. otišao na redovni studentski sistematski pregled u univerzitetsku polikliniku u današnjoj Krunskoj ulici, konstatovano je da sam, a da to nisam znao, bio u predinfarktnom stanju. Imao sam samo 21 punu godinu i par meseci! Jedina mana nam je iz ugla gostiju (a bogme i nas!) bila to što je redakcija na četvrtom spratu, a lifta nema, kao uostalom ni danas, 37 godina kasnije... Pa, ko voli - nek izvoli. Dobrodošao nam! Uvek je bilo kafe (kada nismo imali šećera, sladili bismo je "Eurokremom"), a posle ponoći našlo bi se tu i pečeno pile, pivo i kiseli krastavci iz dragstora. Neko bi i prespavao, sam ili u društvu... Svega je tu bilo. Prodavci novina (Dragan Blagojević, pa onaj Kordunaš koji je večito nosio neki prljav zavoj na ruci jer mu neka gnojava rana na šaci nikako nije zarastala...), prijatelji, saradnici, ilustratori, fotografi... Promet je povećavalo i to što je sprat ispod bila UKSSO Beograda, a dva sprata niže - "Krsmanac". I mi smo išli u "Krsmanac" na viršle, kada bi nam noću ponestalo provijanta. Vala, prisećam se, kod nas su u redakciju dolazili razni likovi! Neki u prolazu, neki jer su im tu radili devojke ili mladići pa da "ne propuste nešto", neki "da vide šta se tu radi", neki su samo blejali, neki nisu imali gde, za neke i nismo znali baš uvek pouzdano ko su... Sećam se, jedne zimske noći Miša, koji je uvek bio za tesno zbližavanje sa radničkom klasom i proletarijatom, sa železničke stanice je doveo neke "radnice noći" da se ogreju, šta li... Plesalo se tu uz muziku sa radija, jer TV, iako je bio na polici iznad vrata na ulazu u drugu prostoriju, od kada ga se sećam, a to je valjda od 1978. - nije radio. Jedina funkcija mu je kanda bila to da, kada pored onih gomila starih brojeva u paketima remitende "Studenta" ulazimo u uredničku prostoriju, gledamo naviše i imamo zort da nam taj TV ne padne na glavu. 3. Nije slučajno što su brojevi na ovoj skici, koju sam prema fotografiji iz 1980. godine ove 2017. na brzinu grubo nacrtao - RETRO i DEMODE! Ti brojevi i nisu crtani, pisani rukom ili kompjuterski slagani iz nekog postojećeg tipa slova, koje danas popularno i skraćeno nazivaju "fontovi". Naime, ja sam u knjižarama kao potrošni materijal tih godina kupovao table slova-preslikača ("Letraset") i od njih olovkom "preslikavao" pojedina slova, od njih slagao naslove i davao ih na kliširanje, e da bih izbegavao grafičku monotoniiju. Ovo zato što je izbor olovnih slova za ručno slagane naslove i nadnaslove (hvala bogu, međunaslovi, lidovi i potpisi su mašinski slagani iz topljenog olova, kao i osnovni slog!) koji smo imali u štampariji "Glas" bio oskudan (Tajms, Bodoni, Helios....), a bogme i radnici su ih skrivali od nas da sebi ne komplikuju život i izvlače mnogo teških fioka iz ormana (regala). Svaka redakcija je imala "svoje" 3-4 fioke. Čak nisu hteli da mi daju, majke im ga spalim, ni onaj lepi i elegantni Beli Latajn koji je korišćen za "Književne novine", zbog čega sam se skoro i potukao sa meterom Marjanom, a razdvajali su nas predradnici Radoš i Galonja. Mislim da se nikada nismo pomirili, pa čak smo okretali glavu jedan od drugog i kada je Marjan prešao u "Politikinu" štampariju, gde sam ga viđao tu i tamo, ali sam se bar "kao nezgodan" izborio u "Glasu" da mogu da koristim i druga slova, SAMO je trebalo da ih sam nađem po onim prašnjavim i masnim regalima a, verujte mi, to nije bilo lako. "Letriranju" su ponekad pribegavali i neki članovi uredništva, pa i glavni urednik Vladan Đorđević, kada su želeli da prave neke vizuelne vratolomije za svoje tekstove. I tu je Miša Pavlović bio najaktivniji. Tako je za naslovnu stranu broja 6 (19. mart 1980. godine), na kojoj ja rukom izvlačim gramofonsku ploču iz omota (na podu redakcije su to fotografisali Branislav Blagojević i moj budući venčani kum Miroljub Simić, ali u broju nisu potpisani), Miša uzeo moje "letrasete" jer ja jednostavno to nisam fizički stigao, pa na okrugloj tobožnjoj etiketi te "longplejke", slovo po slovo, tokom noći preslikavao i slagao naslove "Večnih melodija": "Socijalni jazz", "Reforma, blah, blah!", "Kako si mi podobna u poslednje vreme", "Tri livade, nigde stana nema blues", "Homo duplex rock", "Kad ćate marširaju" i druge. Elem, ove 2017. posle mnogo preturanja po kutijama našao sam jednu ORIGINALNU tablu tog mog "letraseta" iz 1980. Uvozni proizvod, engleski ili italijanski! Domaći slični pandani, amaterski pokušaji, rasušili su se i požuteli već posle 4-5 godina, a o providnim samolepljivim tapetama/rasterima da i ne govorim! Propali su mi mnogi nacrtani stripovi i karikature na koje sam lepio i obrezivao (jugoslovenske) rastere! Dakle, proverio sam na svojoj koži! Verovali ili ne, ne samo da se ovi brojevi 2017. godine sa te sačuvane table skidaju kao da je kupljena u knjižari danas, a ne pre 37 godina, već će, stojim vam dobar, još godinama držati. A, em taj stil brojeva, tj. "font" koji sam odabrao, verno odražava duh sedamdesetih i početka osamdesetih (mislim da i ne bi bilo OK da koristim neki savremen tip), em je on autentičan, baš iz onog vremena, baš kao što se tada radilo sa "letraseta"! 

Foto: Branislav Blagojević i Miroljub Simić

A evo i mene za stolom tehničkog urednika "Studenta" tokom zime 1980. godine, oko januara-februara, u oker džemperu kojeg sam krajem 1979. doneo iz Trsta, od "Đovanija" (verovatno nekog našeg tamošnjeg Jovana, koji je imao stvarno velelepnu radnju u kojoj su, o čuda, svi govorili srpski, a i primali su dinare...). Idealan džemper za ono što se radilo u redakciji "Studenta" tokom zime i proleća 1980. godine! Neuništiv! I danas mi služi za prljave poslove oko kuće i na krovu! Na ormanu vidimo naslovnu i poslednju stranicu prvog broja obnovljenog časopisa "Vidici" (1-2/1977). Nju je zalepio Nikola Kostandinović, koji je u redakciji "Studenta" obučavao mog prethodnika Branka Gavrića. Nidža je u to vreme već prešao sprat niže, gde je pored UKSSO bila redakcija "Vidika". Svako malo je trčao gore-dole, dok Branko nije sasvim preuzeo stvar oko "Studenta" u svoje ruke. Nikola je iz "Vidika" otišao za tehničkog urednika u "Omladinske novine", gde je povukao i Branka, a ja sam 1982. postao član redakcije "Vidika". Posle je Nidža otišao u "Komunist", Branko prešao u "Borbu", a ja u "Omladinske novine", koje su od 1984. preimenovane u "NON" ("Nove omladinske novine"). Kasnije smo Branko Gavrić i ja u drugoj polovini osamdesetih postali stalno zaposlene i dobro plaćene kolege na ovom poslu u listu sindikata "Rad". I očas prođoše tri decenije!


Нема коментара:

Постави коментар