FANTASTIČNA SRPSKA BIBLIOTEKA /
Beletristika_domaća
Knjige na srpskom, svakojake
fantastičke i naučnofantastičke
VRTOVI
VAVILONA
Milivoj
Anđelković: "Vrtovi Vavilona", samostalno izdanje autora, Beograd, 2015.
Slobodan Ivkov
UMETNOST VIDLJIVOG, NEVIDLJIVOG I ONOG TREĆEG
Pred nama je najnoviji, izuzetno
kompleksan roman književnika Milivoja Anđelkovića (Beograd, 1940), za koji,
pored ostalih zapažanja, ukazivanja na karakteristike i ocene koje će uskoro uslediti, važi da mu je možda
najveća vrednost u tome što je autor uspeo da TOLIKO mnoštvo zaprepašćujućih
ideja, koncepata, mogućih alternativa i svojih usputnih opservacija, uz uzgredno konzistentno vođenje
radnje sa ne malim brojem likova - održi na okupu i dovede do kraja.
Premda, kod ovog pisca se u
pogledu KRAJA, a pogotovo eventualno definitivnog, ništa i nikada ne zna
pouzdano. Prisetimo se samo prethodnog ostvarenja Naseljavanje Viz@ntije
("Tardis", Beograd, 2012)! Svi mi koji pratimo fantastičnu
književnost, a pogotovo opus ovog stvaraoca, smatrali smo da je objavljivanjem
u štampanoj formi tri godine ranije, ovaj roman, koji je nastajao na internetu
- konačno zaokružen. No, tkivo ostvarenja se otelo kontroli i nastavilo je da raste na Mreži, sve do današnjih
dana...
Pred nama je sada, u stvari, jedan
traktat o umetnosti, prvenstveno o slikarstvu, ali i o drugim, ponajviše
likovnim stvaralačkim disciplinama, zavijen u zavodljivu oblandu romana potrage, možda pre romana detekcije, pri čemu je mekgafin neuhvatljiv, ili se iznenada
menja, pa ga možemo nazvati i mutirajućim
mekgafinom.
Takođe, unutar libreta je prikrivena i (auto)rasprava
pisca na dve dominantne teme (a ima ih i više uzgrednih): o odnosu umetnika i
njegovog dela, te o odnosu originala i kopije, to jest o prirodi originala. Neki delovi romana su
žanrovski gotovo čisti eseji (na primer: kompletna poglavlja, kao i usput
rasuti pasaži o životu i delu Pabla Pikasa).
Ako smo dobro razumeli našeg
književnika, i on se zalaže za umetničko
delo, kao publici predočenu viziju
suštine, a ne težnju da ono bude (samo) priča
o varljivim oblicima svakodnevnog.
Podnaslov "Roman o umetnosti
nevidljivog", za one upućene,
očigledno polazi od Liotarovog stava da se "sadašnja umetnost sastoji od
ispitivanja nedorečenih stvari i stvari koje su nevidljive". Za one druge,
koji od proze očekuju akciju ili tečni
narativ, tu je priča o beogradskom novinaru Petru/Peđi, koga prijatelj sa
studija istorije umetnosti Marko/Maksa/Max, angažuje, a
potom i zloupotrebljava da mu, za novu galeriju koju u Beogradu otvara, iz
Italije, pod maskom redakcijskog zadatka, ilegalno donese dela Pikasa - za koja
niko nije siguran da li su originali.
Naime, izvesno je da ih je
nacrtao/naslikao izvesni Dino Ventere, u vreme radnje romana već mrtav, široj
javnosti malo poznati, navodno osrednji slikar, ali ni sam Pikaso svojevremeno,
kada ih je prvi put video u jednom italijanskom muzeju, nije znao šta je tu po
sredi.
Jedna od mnogih dragocenosti ovog
romana je i to što je, u ovo naše pomodno, literarno skorojevićko vreme, razdoblje osnaženo palanačkom pameću, doba u kojem
se kanda još od Nušića, Sterije i Domanovića ništa nije promenilo, kada se
"atmenijim" i "enteligentnijim" smatra pozicioniranje
likova u fensi-inostranstvu, radnja
smeštena u naš glavni grad; štaviše, toliko precizno da, na primer, tokom samo
jedne jurnjave kolima ka Kosančićevom vencu, prepoznajemo do u detalje
dorćolske ulice.
Potom, iako je po mišljenju ovog
čitaoca, roman Vrtovi Vavilona, u
odnosu na hiper-brzi prethodni Naseljavanje
Viz@ntije, jedna skoro stišano-sakralna,
smirena, lirski intonirana, skoro
realistička priča (jer, sve je relativno kod Milivoja Anđelkovića!), naglo
počinje proza toka svesti, košmar,
slobodno asociranje, improvizacije sa gusto sabijenim i pomešanim simbolima (na
primer, tokom ceremonije biranja Mastera), konfuzija junaka i galimatijas
sporednih i slepih puteva, koji se, opet naglo, smenjuju sa salonskom
atmosferom, skoro kao kod Prusta, da bi na kraju, iznova, i akteri i mizanscen, zajedno eksplodirali u jedan fantazmagorični
vatromet - ma šta vatromet - u pandemonijum! Sretali smo nešto slično i u
francuskoj naučnoj fantastici. Na primer, u romanima Renea Baržavela Neoprezni putnik ili Mišela Žerija Neodređeno vreme.
Ulaženje likova u slike, i
stapanje sa njima, tek je samo jedan od primera međudimenzionalnih
transfera.
Još kada primetimo da čuveno
orkestarsko delo Kloda Debisija Popodne jednog fauna postane, što unutar
romana, što na popisu korišćenih
kompozicija na kraju knjige, Pre podne jednog fauna, moramo da uključimo sve naše radare. Da li je to piščeva skrivena indicija da se nalazimo u samo
malo fazno pomerenom alternativnom univerzumu, u kojem je skoro sve isto, samo je malo
drugačije, ili je pisac napravio slučajnu grešku? Svaki čitalac neka
zaključi, i o ovome donese ocenu sam za sebe.
Ali, tek posle kompletno
pročitanog dela!
Inače, nevezano sa ovim, uvek
postoje veliki rizici kada pisac postaje sam svoj kriterijum i izdavač, kao što
je to ovde slučaj. S jedne strane, jeste, nema nijednog navedenog imena
urednika, recenzenta ili lektora, ali, s druge strane, nema ni naziva izdavačke
kuće koja bi stala iza objavljenog dela i odgovarala za eventualne propuste.
Većina autora, neretko sasvim opravdano iritirana nekompetentnim, površnim,
poslednjih godina komercijalizaciji sve više okrenutim urednicima i izdavačima,
sanja o ovakvoj poziciji.
Kraj Vrtova Vavilona je, samo da izdaleka, za one koji roman još nisu
pročitali, odredimo koordinate, te da ne otkrivamo epilog (da ne
"spojlujemo", kako se to sada moderno kaže), kraj je nešto između
okončavanja tipičnog Felinijevog ranog dela (pogotovo nesnimljenih ostvarenja
inspirisanih sopstvenim snovima, odnosno scenarija koja
je indirektno stavio na uvid javnosti posredstvom ilustratora Mila Manare, a
nije ih snimio zbog svog sujeverja - u
pogledu ovoga videti knjigu: Milo Manara & Federiko Felini Put u Tulum - putovanje Đ. Mastorne,
izdavač "Beli put", Beograd, 2006), kratkometražnog filma Maje Deren Popodnevne zamke, dominantne atmosfere
iz Slike Dorijana Greja Oskara
Vajlda, kao i radnje nekih epizoda TV serija Doktor Hu i Zona sumraka.
Prisećamo se tu i splina američke TV serije Dž. Dž. Abramsa Izgubljeni (The Lost), naročito sa kraja poslednje
epizode.
Ima u ovom fascinantnom lavirintu,
sačinjenom od mora ideja, i mnogo više od prethodno pomenutih referenci,
citata, parafraza, zagonetki i indicija, ali neka ih svako, nadajmo se sa
zadovoljstvom, sam otkriva. Najvažnije: kada inteligentan čitalac knjigu jednom
uzme u ruke - teško će se odlučiti na to da je ispusti!
Slobodan Ivkov
Нема коментара:
Постави коментар